Vjeronauk kršćanskih korjena


Kurikularna reforama i način na koji je katolički vjeronauk predstavljen u njoj i dalje zaokupljaju moju pozornost. Koliko god imam slobodnog vremena, ulažem u čitanje i ramišljanje o tekstu kako ga prikazuje web-stranica posvećena toj reformi. U prvom postu o ovoj temi imate link.
Moja ocjena cijele ove priče jest: mlako, razvodnjeno, bez identiteta, ovo što čitam samo iz daljine podsjeća na Svetu Vjeru Isusovu, kako su to stari govorili.
Imam dojam da se događa ista priča kao i s Europom. Ona ima kršćanske korjene, ali je davno zaboravila na njih, a sad nije ni pristojno podsjećati na njih. Tako bi mogla i nastava katoličkog vjeronauka jednog dana postati neka vrsta religijske kulture koja je nekad davno bila katolički vjeronauk.
U svemu što sam pročitao više se pozornosti posvećuje književnosti, likovnosti, običajima, nego sadržajima vjere. Za imenovanje samih sadržaja vjere izabrane su riječi koje imaju najudaljenije značenje, kao da je riječ o sociološkom prikazu, a ne o naviještanju vjere. Izdvojit ću, za ilustraciju nekoliko citata iz samog teksta.
Odgojno obrazovni ciljevi
Pisci ovog prijedloga u prvoj rečenici kažu da je svrha katoličkog vjeronauka: „izgradnja i ostvarivanje zrele osobnosti“ te da on omogućava „zrelo razmišljanje i vladanje s obzirom na religiju i vjeru“, a spominje i „mogućnost prihvaćanja vjere“.
Ja nikako ne razumijem zašto se mi bojimo reći da smo tu na ovom svijetu kao vjernici zato da posvjedočimo vjeru u svakom trenutku na svaki način? Zašto bi se mi sramili toga da navještamo Isusa Krista, Spasitelja svijeta? Lijepo je govoriti o izgradnji zrele osobnosti, no zar nije glavni argument novih ateista upravo izgradnja zrele osobnosti bez opterećenja vjere. Ostaviti samo mogućnost da se vjera prihvati znači ne vjerovati u ono što govoriš ili sam u svojoj glavi imati reduciran pojam o vjeri koju poučavaš.
Ovaj vjeronauk poznaje da postoji nekakva kršćanska zajednica, ali nije baš sigurno koja je ta i kakva, a samo sramežljivo upućuje prema njoj, da slučajno ne bi bio optužen za nekakvo misionarenje ili slično.
Ostali tekstovi vjeru svode na kulturno-povijesnu činjenicu, kao da se poučava povijest nastanka nekog kulturno-umjetničkog društva, a ne život Tijela Kristovog. U drugom razredu je predloženo da djeca posjete župnu crkvu, kako bi gledala likovnu umjetnost. Tako kipovi svetaca postaju samo skupture, oltari plastika (u kiparskom smislu), niti traga bogoslužnoj i bogoštovnoj naravi tih predmeta. A mi se čudimo kad nam zagrebačku katedralu turistima predstavljaju samo kao muzej, iako se u njoj svakoga dana služi nekoliko sv. Misa i ispovijeda gotovo cijeli dan, a sve vrijeme dok je otvorena ljudi u njoj mole, posebice na grobu bl. Alojzija Stepinca. 
Preporučena pomagala u nastavi vjeronauka spominju naslove poput: Pusa od krampusa, Heidi, Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice, Pinokio... Uz imena svetaca spominju se samo narodni običaji vezani uz njih, kao da odgajamo mlade etnologe.
Jest, spomenuti su i odlomci iz Svetog Pisma, ali uz jasnu napomenu kako treba izbjegavati doslovno tumačenje.
Koliko se god trudim, ne mogu naći baš mnogo pozitivnoga u predloženom tekstu. I sam sebe prekoravam da ne smijem biti katolički mrgud, već otvorenog srca i uma čitati i razmišljati o pročitanome.  Koliko se god trudio ostati pozitivan, ja to jednostavno ne mogu. Zbunjen sam i tužan. Zabrinut. No, kako emocije ne smiju biti pokretač djelovanja, odlučio sam svoje čitatelje zamoliti za pomoć.
Prijedlog za djelovanje
Ukoliko čitatelji ovog bloga smatraju da sam u pravu, nek sami pogledaju prijedlog kurikuluma katoličkog vjeronauka, te svoje primjedbe pošalju što svome župniku, kateheti, katehetskom uredu, profesorima katehetike, mjesnom biskupu ili već nekome za koga misle da bi bilo vrijedno upozoriti te ljude na ovaj problem. Za sad je ovo samo prijedlog, koji se još može poboljšati i promijeniti. Ja sam već svoje učinio, i još ću. Razgovaram s vjeroučiteljima, braćom, ponekim profesorom i iznosim svoje mišljenje i prijedloge.
U svemu ovome je način izuzetno važan. Na lijep i pristojan način se sve može reći i svakome. U Crkvi se ne treba bojati rasprave i neslaganja, jer ako je nešto obilježilo povijest Crkve onda su to rasprave oko baš svega što je Crkva. Tako je rasla i bivala vjerna Gospodinu.
P.s.

Kao komentar na prošli post, dobio sam pitanje treba li onda slati djete na tako loš vjeronauk. Budući još uvijek govorimo o prijedlogu kurikuluma, nije vrijeme za taj odgovor. Ja se ne bojim izreći, no smatram da bi trenutno za dobro cijele stvari trebalo usmjeriti pozornost da se pomogne ispraviti nedostatke predloženog kurikuluma. 

Primjedbe

  1. Nama i našoj djeci Džansu, Hazal i Ozanu se sviđa prijedlog Islamskog vjeronauka.

    Gulseren i Džihan Gurpinar

    OdgovoriIzbriši
  2. O ovome se može nadugo i naširoko raspredati, u nedogled, i uzalud dok god osnova katoličkog vjeronauka nije Credo, Vjerovanje i na njemu raditi nadogradnju i formirati vjernike od djece uz pouku koju već nose iz obitelji i doma.


    Dobro, i meni ovo djeluje smiješno, obzirom kakva je današnja situacija.

    Do tad, uz ovakav vjeronauk, 'odgojiti' će te mnogobrojne pacifiste, heretike, sinkretiste, nevjernike, agnnostike, ateiste i slične duše osuđene na vječnu propast.

    "Na lijep i pristojan način se sve može reći i svakome."
    Pa Velečasni, borite se. Bilo zgodno ili nezgodno. Ne zove se zalud ova vidljiva Crkva borbenom, vojujućom.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

ukoliko anonimno komentirate, ostavite barem neki nick

Popularni postovi s ovog bloga

Sakriveni

Zabrane

Župničke muke i biskupsko (ne)snalaženje